četvrtak, 19.10.2006.
......
...kolko vidite nema ne puno zadnje vrijeme.. stvarno nemam vremena, umorna sam od jutra do sutra.. u školi je totalna zbrka.. javim se kad... jednog dana... pozz
srijeda, 04.10.2006.
i'm still alive... yeah,,,
Pozdrav svima!
Da, nije me bilo neko vrijeme... Nastala gužva u školi, ja se ispranila...
Ova kiša me ubija u pojam... Neznam što bi s sobom... Zagrijem se za nešto i ubrzo me prođe volja...
Tako sad živim iz dana u dan... Osječam se, hm, prozirno.... Da, moglo bi se tako reči.... Znam, trebam se skockati, ali kad neznam zašto sad ''odkockana'' 
hm, da...
Sva mi je čudno, nestvarno (u lošem smislu).... Ma neznam...
Javljam se tek tolko da znate da sam živa... Javit ću se soon, kad se malo složim...
Pozz svima!
četvrtak, 21.09.2006.
'Lucky, lucky, you're so lucky!'' (FF)
Evo, ja se malo skockala... Bila u bedu, pomišljala na sve i svašta...
A sada je opet mi osmjeh na licu. Jednostavno sam zaboravila na sve.. Sve sam ostavila negdje daleko... A prvi mi je osmjeh na lice izmamio on. Ne on, neka ljubav mog života, nego frend. Ovo bude možda čudno zvučalo, za sve one koji su ''praznovjerni'' ili neznam što... ''Upoznali'' smo se početkom 5 mjeseca, preko icq-a. Brzo smo se skompali, stariji je od mene 10 godina, ali mi je postao najbolji male frend. Mogu mu reći sve, ali ama baš sve, on meni sve govori. Opet, znam, zvuči čudno, čak i meni jer sam ja nekad bila ta koja je bila da su ta online poznanstva hrpa laži... Možda je sve ono kaj ja znam o njemu laž, možda nije... Od 5 mjeseca smo se svaki dan (noć) razgovarali po 3,4 sata... I, pod uvjetom da je sve istina, mogu slobodno reći da ga jako dobro poznajem. Uvijek me nasmije, i kad sam u velikom bedu izmami mi osmjeh na lice nekom glupom šalom ili mi ispriča koju je glupost napravio nedavno...
I tako se osječam bolje... Vjerojatno bi se prije osječala bolje ali nikome ne želim, bolje reči, nisam sposobna reći da nisam ok, ne volim kad me netko tješi.. ne osječam se ugodno... Ne znam zašto, takva sam...
Frendica iz razreda mi ima, tj.imala je mononukleozu. Nije još uopće bila u školi.. I danas su frend i frednica komentirali kak im fali... Da bi u baš htjeli vidjeti.... Nice, right? I onda sam počela razmišljati ako bi tako netko za mene rekao.. I ubrzo sam prestala... Ne želim više razbijati glavu s takvim
stvarima. Živi se samo jednom, i ne želim potrošiti život razbijajuči glavu.. Jednostavno se želim prepustiti.. Nadam se da ću uspjeti...Držite mi fige..
Pozzdrav svima! :))